Prema podacima jedne nevladine udruge u periodu od srpnja 2013. do listopada 2017.godine 151.000 ljudi, ponajviše mladih, napustilo je Bosnu i Hercegovinu, a najčešći razlog su nezaposlenost ali i demotivacija, nezadovoljstvo stanjem u državi, kao i nepoštivanje temeljnih ljudskih prava.

Politika koju vodi trenutna bh vlast nije dobra, te stanje u državi se nikako ne može smatrati zadovoljavajućim. Ekonomska kriza koja je ovu državu pogodila kao da se i nije pomakla s mjesta i brojke nezaposlenosti obaraju sve rekorde. Stopa nezaposlenosti je jedini vrh ljestvice koju zauzimamo u Europi.

Tko se još i sjeća vremena kad je bilo dobro?

Da ovo pitanje idete postaviti starijim generacijama, onim već umirovljenima, većina će vam odgovoriti da nikada nije bilo dobro.

Unatoč tome što su radili u BiH, zarađivali kruh, prehranili obitelj i djecu i tu zaradili mirovinu (bez obzira kolika je ona, to je neka druga priča).

Kako je došlo do toga? E tako što im je država dala, država osigurala i država u jednu ruku prehranila.

Svi mi znamo da nama ova današnja država ne daje skoro pa ništa, osim svakodnevnih crnih vijesti i loše politike, ali jesmo li se ikada zapitali što smo mi dali ovoj državi, osim svog odlaska na prvoj prepreci?

Brojka od sto pedeset tisuća ljudi je ogromna, ali se može podijeliti na one koji su doista otišli „trbuhom za kruhom“ ne imajući više izbora, dok je polovica otišla jer su čuli da ih „vani“ čeka sjajna budućnosti i da nema ni HDZ-a, ni SDA.

Plaće koje obećavaju europske prijestolnice, sigurnost i poštivanje zaposlenih su većina odgovora koje dobijete kada pitate „što si ti otišao/la“?

Besperspektivne političke odluke vodstva koje smo sami birali su nas doveli do stanja u kojem se nalazimo i svi su nam krivi osim nas. Nas koji smo birali tu istu vlast i dopustili da tonemo kolektivno iz godine u godinu, pa pakiranje kofera i putovnica u ruci izgleda kao jedina opcija. Mi smo takav narod, navikao kukati da je loše iako većina države nije osjetila loše na vlastitoj koži.

Bosna i Hercegovina ima mladih, pametnih, obrazovanih ljudi koji pune tuđe državne proračune i rade na visokim pozicijama po europskim metropolama, ali zašto im njihova matična država nije bila dovoljna za borbu do istih pozicija ?

Nisu imali iskaznice političkih stranki te nisu bili članovi nijedne „mladeži“ nego samo one željne rada i pošteno zarađenog novca, za koji ova druga „mladež“ nikad nije čula.

Do kada će nas gaziti i tjerati iz zemlje u kojoj smo se rodili i odrasli?

Dokle im god budemo puštali, šutjeli i gledali sa strane i sve dok budemo razmišljali o odlasku kao jedinoj opciji.

Tanja Kraljević / Dnevno.ba