Da me nije Facebook neki dan podsjetio da mi je književnik Grgo Mikulić (Priče i legende iz Hercegovine, I i II) prije točno dvije godine rekao: “Samo da znadete profesore da je rodna kuća Brankova oca Jure sada moja izba…”, možda i ne bi bilo podsjećanja na rođenje Branka Mikulića 10. lipnja 1928., prije točno 90 godina u Podgrađu mjestu blizu Uskoplja/Gornjeg Vakufa. Mikulići, i Brankovi i Grgini su, inače, iz Potkraja, iz Kočerina, tamo gdje je upravo ovaj Grga Mikulić isklesao džinovska slova “hrvatske ćirilice” i postavio ih kao krajputaše u koje nitko ne dira, što ne znači da primitivci još uvijek ne mrče ćirilićna slova u cijelomu ovom kraja na svim prometnim znacima. No, kad su srpski novinari po zadatku došli u Kočerin i zatekli kočerinsku dječurliju kako šutaju loptu u blizini Grginih ćiriličnih slova, morali su preinačiti pripremljene priče o krađi “srpske ćirilice” od tamo nekih “Škutora”. Oni koji znaju o tomu malo više govorili su im o svojoj ćiriličnoj baštini, a na novinarska zapitkivanja koje je ovo i ono čirilično slovo, i djeca su k’o s nokta odgovarala: “Pa, znamo, piše u dnu svakog slova”. I, doista, u dnu Grginih slova piše ime svakog ćiriličnog slova i na latinici. Dakako, solidarizirao sam se svojevremeno s Grgom glede i hrvatskog pisma ćirilice, jer je na njemu dijelom napisana i Kočerinska i Humačka ploča, a ni najzagriženiji hrvatski nacionalisti ne niječu “dubrovačku uglastu ćirilicu”, koja je inspirirala i fra Matiju Divkovića za njegovu “bosančicu” ili “bosanicu”, koju ju je vlastitom rukom odlijevao u Firenci za prvu knjigu na narodnom jeziku “Nauk krstjanski” (1611.). No, da se vratimo meritumu priče. Kako je kazano već u prvoj rečenici ovog podsjećanja upravo mi je Grgo Mikulić potvrdio prije par godina da se gornjovakufski/uskopljanski Mikulići i Mikulići iz Potktraja/Kočerina još uvijek rođakaju, ako nisu izumrli. Sve veze nisu prekinute, iako je Brankov otac Jura, potonji vijećnik AVNOJ-a i narodni heroj, otišao kao dijete, takorekući u sepetu, davne 1903. iz rodne mu Hercegovine.

Najvažniji datumi

Radi se o nezasluženo zaboravljenom i čovjeku i državniku, vjerojatno i ponajvećem kojeg su u 20. stoljeću rodili hrvatska majka i otac iz BiH. Igrom slučaja su nam se sudbine ispreplele prije 35 godina, pa slijede i ovim povodom moja zapamćenja na život i rad u sjenci Branka Mikulića, prvi put objavljena u malenoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića” (HKD Napredak, Sarajevo, 2015.), barem metodološki važne za buduće istraživače kad prođu vremena “buke i bijesa”, ideološkog i političkog nasilja, ako ikad prođu. Otuda se radi i o prkosu i o etičkoj obvezi živih prema mrtvima, jer bi o “vremenu koje se udaljava” (Mirko Kovač) uskoro mogla “svjedočiti” samo lažljiva historiografija. Bože, često se zapitam, zašto “vrijeme koje se udaljava”, nevjerojatnom brzinom briše sjećanja upravo na iznimno zaslužne ljude i važne događaje, kao da i nikad i nije bilo, dok u zapamćenjima nerijetko ostane samo Zlo?

Naravno, priča o Branku i njegovom vremenu je kompleksnija, nego što sam je uspio predočiti u knjižici “U sjenci Branka Mikulića”. Otuda je za pozdraviti što je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prije dvije godine već obranjena jedna doktorska disertacija o političkoj djelatnosti Branka Mikulića od 1965. do 1988. Čini mi se i posebice važnim što je bio i članom i mentorom ove doktorske disertacije dr. sc. Husnija Kamberović, koji se već isprobao i kao monograf pišući o životu i djelu još jednog velikog Bosanca i Hercegovca – Džemala Bijedića. Eventualne kritičke primjedbe iz ovih krugova na doktorsku radnju dr. sc. Dženite Sarač-Rujanac treba, dakako, uzeti ozbiljno u pripremi monografije o Branku Mikuliću, što toplo preporučujem. No, ja sam u osvrtu u Dnevnom listu ovim povodom i izrijekom zahvalio kolegici Dženiti Sarač-Rujanac, prvoj doktorantkinji o političkoj djelatnosti Branka Mikulića, za veliki i u osnovi korektni trud, te i posebice na ustupanju sažetka i rezimea disertacije za objavljivanje i na mojim online stranicama i na stranicama Dnevnog lista, s nadom da je to i obradovalo preostale Brankove drugove i poštovatelje. Ali, neka se i moje svjedočenje “U sjenci Branka Mikulića” razumije kao otpor zaboravu i “velikim lagačinama” lažnih povjesničara i raznih umišljenih veličina u zemljama bivše SFRJ.

U Napretkovoj knjižici “U sjenci Branka Mikulića”, dakle, po prvi put sam obznanio u njezinom appendixu moju subjektivnu kronotaksu najvažnijih datuma za Brankovu političku karijeru, koja mi se i danas čini metodološki važnom, pa u nastavku slijedi bez ikakvih intervencija:

– prvi u nizu odlučujućih momenata u Brankovom političkom životu bio je onaj kada ga je otac Jure, ugledni HSS-ovac između dva svjetska rata i budući vijećnik Drugog zasjedanja AVNOJ-a, poveo kao klinca u partizane (u zlonamjernim krugovima se inače bezmilosno prlja ime i Jure i Branka Mikulića s navodnim sudjelovanjem u NDH-azijskom političkom i vojnom poretku, pa se čak za Branka tvrdi da je prije odlaska u partizane bio u nekakvoj NDH-azijskoj vojsci, ma koliko je već s 15 godina bio u NOVJ-u);

– drugi moment je, vjerojatno, što je u SKOJ-u upoznao njegovu buduću suprugu Rajku, majku njegove kćerke Planinke i sina Rodoljuba (nažalost, svi su već pokojni);

– treći je, da se malčice našalim, što je uopće ostao živ, te što avion koji ga je 1944. godine trebao kao mladog partizana pokupiti na Kupreškom polju i odvesti na Vojnu akademiju u Moskvu nije taj dan sletio, a poslije Branko nije bio više u kombinacijama za vojnu nego za političku karijeru;

– četvrto, krajem pedesetih ga šalju na Visoku ekonomsku školu u Zagreb, otkuda će mu ostati samo izraz “financije” kao prepoznatljiv hrvatski znak u govoru i pismu (Na to smo pazili kada bismo mu redigirali tekstove, koje je u pravilu sam pisao, ili u nedostatku vremena, vrlo pažljivo korigirao što smo mu pripremali za javne nastupe.);

– peto, Brankov politički uspon od lokalnih (G.Vakuf, Bugojno, Livno) do središnjobosanskih (Zenica, Sarajevo) i potom i jugoslavenskih razina je bio strelovit i najvećim dijelom uvjetovan činjenicom da se lagano mijenjao stigmatizirajući odnos prema Hrvatima u BiH, da bi poslije Brijunskog plenuma i Hrvati i Bošnjaci (tadašnji Muslimani) bivali sve jednakopravniji u BiH i u SFRJ, uostalom i BiH unutar SFRJ;

– šesto, do prve velike šanse za Branka Mikulića stiču se uvjeti, logično, tek poslije “Mostarskog savjetovanja” i Brijunskog plenuma, pa 1967. godine biva biran za predsjednika Republičkog izvršnog vijeća;

– sedmo, Mikulićev izbor 1969. godine za predsjednika CK SKBiH je sljedeći odlučujući moment u potonjoj vrtoglavoj političkoj karijeri, u kojoj je – zajedno s njegovim kolegama – pripremio i sproveo programe razvoja i političkih akcija koje mu njegovi politički protivnici nikad nisu oprostili:

a) akcija tisuću škola, tisuću km novih cesta, RTV Sarajevo, ANU BiH, novi univerziteti;

b) koordiniranje TO u borbi protivu ubačene terorističke skupine u BiH, u okolicu Bugojna (makoliko se ova akcija u hrvatskim nacionalističkim krugovima stilizirala u „prvu bitku domovinskog rata“, ona je bila čin terorizma sa stanovišta međunarodnog prava, te vrlo vjerojatno UDBA-ina velika provokacija i jedan od najtežih političkih ispita za Mikulića u cjelokupnoj karijeri);

c) obračun sa starim kadrovima na čuvenoj sjednici CK SK BiH na kojoj su ostavke podnijeli Karabegović, Humo i Kapetanović;

d) organizaciju XIV ZOI „čvrstom rukom“, inače bi sve završilo u kaosu…

– osmo, za njegovu bosanskohercegovačku karijeru je od presudne važnosti bio razgovor s Titom 1972. godine, na koji je otišao da bi bio kažnjen (nakon opanjkavanja od strane nekoliko starijih drugova iz BiH na radu u saveznim organima, a vratio se kao čovjek od apsolutnog Titovog povjerenja), a za izuzetnu jugoslavensku karijeru od odlučujućeg je značenja bilo što ga je već dobro bolesni Josip Broz 1978. godine protežirao za prvog predsjedavajućeg CK SKJ, zamjerivši se Stani Dolancu, koji je na tu i druge funkcije koje je podrazumijevalo Titovo nasljeđe čekao kao zapeta puška;

– deveto, vrlo važno je bilo što se 1981/1982. Branko Mikulić uspio oprhvati s opasnom bolešću zvanom sujeta i nije uselio u kuću na Bjelavama, građenoj za “socijalističkog cara” (načičkanoj prislušnim uređajima kao i slične na Dedinju);

– deseto, vrlo važno je bilo i što je bio biran 1982. za predsjedavajućeg Predsjedništva SR BiH, jer je otuda mogao biti izabran i za prvog čovjeka XIV ZOI Sarajevo ’84 i poslije sjajnog uspjeha Olimpijade i u Predsjedništvo SFRJ (osobno se tek na „sarajevskoj Olimpijadi“uključujem u Brankovu političku priču i mogu od tada biti živim svjedokom);

– jedanaesto, mogao je biti predsjednik Predsjedništva SFRJ (1988./1989), ali nije uspio odoliti izazovu pa je ugodnu fotelju u Predsjedništvu zamijenio s vrućom foteljom u Saveznom izvršnom vijeću, u svibnju 1986.;

– dvanaesto, u SIV-u je osnovao ubrzo po preuzimanju dužnosti Komisiju za reformu i bio joj predsjednikom, a ona pripremila skoro sve ono s čime će se proslaviti njegov nasljednik na ovoj funkciji, pokojni Ante Marković, koji je bio solidan privrednik, ali trećerazredni političar u odnosu na Branka Mikulića;

– trinaesto, zajedno su ga rušili kao predsjednika SIVa i političke elite Slovenije i Hrvatske i Srbije, dok su tadašnje bosanskohercegovačke elite, razjedinjene isforsiranim aferama Agrokomerc i Neum, bile indolentne: ili nisu bile uz njega, ili mu nisu znale ili nisu htjele pružiti podršku;

– četrnaesto, bolno je podnio raspad SKJ, pa se malčice i obrukao na XIV. kongresu, kada je glasao za Čkrebića, nekog smiješnog i beznačajnog lika iz Miloševićeve političke štale;

– petnaesto, bio prosto prisiljen podnijeti ostavku 28. prosinca 1988., da bi ostao na dužnosti u tehničkom mandatu do 14. ožujka i vratio se u Sarajevo;

– šesnaesto, po njegovom nalogu sve sam političke prvake tog 28. prosinca u Skupštini SFRJ, kada je prorokovao “pojest ćemo se kao žuti mravi”, dovukao u Kabinet predsjednika SIV-a na časicu oproštajnog razgovora: bilo ih je žalosno gledati, lažljivce i pevarante, kojima su tako nalik današnji bosanskohercegovački političari;

– sedamnaesto, posljednje, proveo sam na njegovo traženje s njim noć u hotelu Sheraton na frankfurtskom aerodromu, uoči njegova povratka iz Laussane kako bi umro u Sarajevu. Cijelu mi noć pričao – kad je mogao – o rukopisu koji je držao u ruci a koji će potom biti ukraden, pa srećom pronađen. Svojevremeno sam putem medija pokrenuo javnu hajku i rukopis je pronađen u Sloveniji. (U međuvremenu je taj rukopis i objavljen pod nazivom „Kobne godine“, pri čemu je veliki uređivački posao uradio uvaženii hrvatski i bh. književnik Željko Ivanković, ali je knjiga povučena iz prometa uslijed teško razumljivih tužbi Brankovih nasljednika koji žive u Zagrebu.)

“Prokletstvo Mikulićevih”

U veljači i ožujku 1999., uz petu obljetnicu Brankove smrti, Slobodna Bosna prva je objavila moja iscrpna sjećanja u romansiranoj formi na taj moj posljednji susret s Brankom u Frankfurtu am Main, desetak dana prije Brankove smrti. O njemu sam potom u politološkoj maniri ostavio traga na brojnim mjestima, u esejima i knjigama, posebice isrpno u knjizi “Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije”. U toj knjizi se nalazi i esej “Prokletstvo Mikulićevih”, a u njemu piše, između ostalog, i sljedeće: „S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. O potresnoj posljednjoj noći tu njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton, u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u mojoj knjizi “Europe Now…”, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i Zemlju koji ne umiju da cijene svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspjeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se žarile velike, pametne oči. “Kao žeravice”, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono što je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Umro je 12. travnja 1994., iscrpljen teškom bolesti. Sahranjen je na groblju Sv. Josipa bez lažne pompe i suvišnih riječi, u nazočnosti 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu BH Dani, No. 251 iz 1994., pod naslovom “Odlazak velikog Bosanca” zabilježeno je i sljedeće: “Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić 1928-1994”. Umro je posljednji bosanski car, vrzmat će mi se otada često po glavi … Nedugo poslije Brankove smrti umrla je iznenadno, maltene naprasno i od tuge i njegova kćerka Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. Jedino negdje u BiH danas životari u vrlo nesretnim okolnostima Brankova unuka, s čijim nevoljama bezosjećajni neukusno zbijaju šale. A da groteska bude potpuna, o postojanju Branka Mikulića danas u BiH svjedoči – osim usamljenoga groba i već spomenute ulice u Gornjem Vakufu/Uskoplju – i neka uličica u Dobrinji, na periferiji Sarajeva, koju su mu aktualni gradski kvazi-multietničari udijelili tek da bi ovovremenim političkim “junacima” mogli davati velike trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu je, uostalom, svakim danom sve više usamljenih grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako je ili će, pak, tako biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima…

Ravnopravna BiH

Za mene je, dakle, Branko ostao pojmom slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine i prosperitetnog života u njoj, s njegovim imenom i imenima sličnih njemu morat će biti povezivani, kada ratna halabuka prođe, civilizacijski iskoraci koji su napravljeni krajem šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina u BiH. Nije se radilo samo o izvlačenju BiH iz polukolonijalnog statusa u privrednom smislu, putem restruktuiranja proizvodnje s primarnog na prerađivački sektor, metalski u prvom redu, ni samo o izgradnji solidnih prometnica za te godine i jugoslavenske prilike, ni samo o izgradnji velikih poslovnih sistema, nego i o programu “tisuće škola” i disperziji sveučilišta širom BiH, i o konačnoj političkoj emancipaciji Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, konačnoj emancipaciji bosansko-hercegovačkog naroda islamske vjeroispovijesti, konačnoj ravnopravnosti sva tri naroda koji su tvorili BiH i čija je domovina ona bila. U okruženju manjkavom političkim i demokratskim pravilima, karakterističnim za tzv. svijet socijalizma, trebalo je imati “malo soli u glavi”, zapravo viziju, znati uvjeriti ljude u nju i pretvoriti snove u realnost. Branko je bio čovjek vizije, posjedovao je neophodnu političku volju, a zahvaljujući Titovoj podršci njemu osobno, i BiH u cijelosti, i stvarnu moć da ideje sprovede u život…

Možda bi bilo primjereno reći ovako: Branko Mikulić je bio i biološki i ontološki oličenje Bosanca i Hercegovca, i Jugoslavena, da ne zaboravimo važni jugoslavenski kontekst. Zapravo, on je u sebi izmirio i svoje hrvatsko podrijetlo i djedovinu u Hercegovini i očevinu u Bosni. K tomu je kao dijete-partizan i sin vijećnika AVNOJ-a bio i uvjereni privrženik „bratstva i jedinstva“, vrijednosti ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, te posebice Ustava SFRJ iz 1974. godine. Bio je i komunista, i vjerni Titov sljedbenik, inače se ne bi mogao izboriti – zajedno sa suradnicima – za jednakopravni položaj svih naroda u BiH i za jednakopravni položaj BiH u pokojnoj Jugoslaviji.

Pišući o prvoj doktorskoj disertaciji u BiH o Branku Mikuliću dr. sc. Dženite Sarač-Rujanac, kazao sam i sljedeće: “Lako se post festum zgražati u kabinetskim re-interpretacijama recentne povijesti SR BiH u SFRJ, mnogo je kompliciranije pokušati objasniti kompleksne procese stasavanja BiH u kakav takav politički subjektivitet unutar SFRJ, pri čemu olaka ideološka stigmatizacija i trpanje svih protagonista u isti koš, miriše na pomodnost, prilagodbu dominantnim i poželjnim narativima. Utoliko biva važniji svaki čestiti metodološki naputak protiv povjesničarskih redukcija i jednostranih interpretacija prohujalog vremena i njegovih protagonista”.

prof.dr. Mile Lasić / Dnevni list