Jugoslavija je djelo samoga Sotone. Zemlja u kojoj su svi imali korist, samo naš narod štetu. U toj je državi osobito Srbin imao osiguranu budućnost, jedino je Hrvat imao zagarantiranu propast. Ta je nesreća stvorena zahvaljujući domaćim izdajnicima i bjelosvjetskim hohštaplerima, koji su izvršavali tek zapovijedi političkih mešetara, kolonijalista i masonskih pokvarenjaka, a imali su samo jedno za zadaću – uništiti kršćanstvo na ovim prostorima, uništiti Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu. Točno 29.studenoga 1943.g. okrunjen je i sam vladar ovoga projekta, Sotona. Njemu je dana sva vlast i moć nad sudbinom hrvatske države i njezina roda. Njemu su dana obećanja vjernosti, podaništva, okrutnosti i uništenja. Njemu. Ocu laži, Sotoni.

29.studenoga 2017.g., na godišnjicu utemeljenja te Sotonske tvorevine, Haški sud oliti pravni zastupnik svoga gospodara, donosi pravomoćnu presudu hrvatskim uznicima nakon punih 13 godina pritvora. Krivi su! Bez da se iznese iti jedan dokaz, bez ikakve osnove za progon a da ne govorimo o opravdanosti njezine pravomoćnosti, presuda je hladnokrvno pročitana bez treptaja okom i crvenila na licu. Sluge masonskih bolumenti. Hohštapleri. Progonitelji. Poklonici svoga prokletnika. Pitao sam se, vjeruju li oni doista da sude pravedno? Ma ludo sam si postavljao pitanja. Oni ne rasuđuju po dokazima. Oni su naime, samo odradili što su morali. Pročitali presudu napisanu na oltaru svoga boga, oca laži, gospodara pakla.

Čini mi se primjerenije pitanje, kako to da su generali iz RH oslobođeni a ova šestorka iz BiH osuđena? Pa da, kako to? Zar nisu suđeni pred istim tribunalom? Zar su jedni mogli biti oslobođeni a drugi osuđeni unatoč činjenici da ni za jedne ni za druge nije bilo dokaza? Pogledajte samo naše političare kako se vjetre poput pomahnitale lisice. U istom danu se deset puta ugrizu za jezik. Kidaju vlastiti rep. Upiru prstom u već znane izdajnike a zapravo pokušavaju oprati vlastitu savjest. Narodu jedno a svijetu potpuno drugo. Ne samo da se prstom nije maklo kako bih se spasilo nedužne ljude nego se svesrdno pomagalo u njihovoj osudi. Niste pomagali gospodo, niste. Ja vas naime i ne osuđujem. Vi ste zapravo tek treći ešalon izvršitelja vašega gospodara. Tek treći. Pa se opravdano pitam, kako to da ste uspjeli oslobodite generale iz Hrvatske? Što ste založili? Sa čim ste zadovoljili svoga Oca laži?

Ne priznajem Haški sud. Ne samo da ga ne priznajem, ja ga prezirem. Njegove presude su ništavne, one su nepostojeće. Suci su tek dobro plaćene sluge i u konačnici ubojice, a moj general vitez koji uzvraća istom mjerom, ali na pravdi Boga. Smrtonosno i pobjedonosno. Bravo generale, bravo viteže! Jedino što je mogao kako bi spasio sebe i svoj narod jest i uradio. Ubio je presudu. Pucao je u Sotonu. Bravo moj generale!

A zašto ja ovo pišem, prijatelji moji? Bitka još traje. Kažu da je naš general prije ispijanja otrova ostavio oproštajno pismo. „Spalite me nakon ovog čina i prospite moj pepeo po Mirogoju. Ne želim ukopno mjesto i sahranu,…“ Reklo bi se na prvi pogled da je general duboko razočaran. Kao da je izgubio razum. Reklo bi se da je izgubio smisao. Ipak, to nije istina. Nakon ovakvog, potpuno svjesnog i velebnog čina, kojim je oslobodio svoj narod i sebe, ovo je vjerujem još jedna Sotonska akcija koja inzistira na uzvratnom udarcu. Njihova bi eto, trebala biti zadnja. Sotonska pobjeda bi trebala biti potpuna pa i u trenutku kad je izgubio glavnu bitku. Bitku sa životom. KRIST je Otkupitelj!

Spaliti tijelo tako časnoga čovjeka i prosuti ostatke po brežuljcima Mirogoja, kao što kažu, jer je on tako htio, ne spojivo je sa uzvišenim činom odlaska. Htjeli bi naime reći da mu nisu važni kršćanski običaji, običaji njegova naroda, htjeli bi reći da je izgubio razum, htjeli bi reći da mu je očaj prevladao jer, kad nema njega ni za kim da ga nije briga. Reći će tako udbo-masonske protuhe, da je on bio tek jedan od mnogih koji su izgubili bitku sa životom. Eto, kazat će oni, eto vam ga gore, dolje, tamo i ovamo,svugdje ga ima i nigdje ga nema, a gdje god da jeste gazite po njemu.

Molim vas stoga, sve vas molim, ja znam da je ovo beskrajno težak trenutak za generalovu obitelj, ali u ovom trenutku samo oni o tomu odlučuju. Zamolimo tu uvaženu obitelj, neka ne spaljuje tijelo, neka se osigura mjesto za dostojna velikana u aleji branitelja, hrvatskih velikana i mučenika bez premca.

Tražimo i molimo od svih, mi želimo mjesto na kojem će mirisati naše cvijeće i gorjeti naše svijeće. I to će biti konačni poraz Sotone i njegovih slugu.

Generale moj, želim ti nositi cvijeće u znak zahvalnosti, zapaliti svijeću u znak Njegove prisutnosti, a ne da lutam poput nesretnog neznanca koji te traži svugdje i nigdje ne nalazi. Zar da mi miris ruža vjetar odnosi nikud, na grobove tvojih izdajnika i hrvatskih kvislinga? Zar ćemo generale moj u našoj najvećoj pobjedi slušati njihovu zadnju.

Inzistirajmo prijatelji moji, molimo,…

Ante Mamić