Mi se nažalost još uvijek nalazimo na jednoj vjetrometini i još uvijek moramo biti “spremni“ za svakave događaje. Moramo se još uvijek boriti za ono što su naši čestiti Hrvati činili i što su ostvarili. Još se moramo boriti i dokazivati istinu o našoj zemlji, o našim ljudima, o našim žrtvama…
Jugoslovenska, pa i hercegovačka nacija našla je svoju dušu zbog izdaje svoje Nezavisne Države Hrvatske, no možemo biti zadovoljni time što su drugovi i drugarice ostavili za sobom veliki trag i što njihove zasluge nećemo zaboraviti – ni sadašnje ni buduće generacije. Mi iznosimo činjenice jer činjenice trebaju biti glavni agrument kad se ljudi sjećaju onoga što je bilo i kad se piše povijest.
Poslije vijesti o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske u Ljubuški počele su stizati prve ustaše za formiranje vlasti a tek početkom svibnja osnivaju svoju policiju, pošto im je do tada Mačekova policija pomagala, a naročito poluvojnička organizacija “Zaštita“. Uskoro je osnovana posebna „ustaška vojnica“ i tada je počeo djelovati i GUS – „glavni ustaški stan“ , osnovan još u Italiji, te UNS (Ustaška nadzorna služba), tj. posebna ustaška obavještajna služba.
Iz provinicije Di Reggio Calabria u Italiji, koji su otišli kao dragovoljci 1936.godine na školovanje vojne akademije gdje ih je poslao Poglavnik dr. Ante Pavelić, po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske su stigli Vlado Herceg (rođ.1908.godine iz Graba, Ljubuški) – student, a s njim je stigao i Grgec Tomo (rođ.12.12.1906.god iz Ljubuškog) – student sa ženom i djetetom a žena mu je Katica Šisler.
Ustaše su preuzele i žandarmeriju te počeli stvarati još jednu vojsku – domobranstvo. Sve se to u Ljubuškom u svibnju osjećalo samo po naredbama i uputama koje su stizale. Mala jedinica talijanske vojske koja je stigla odmah poslije 10.travnja, smjestila se na nekoliko mjesta – komanda u bivšoj banci u centru gradića, a vojska u kasarni u Gornjem Gradu, zatim u krugu Duhanske stanice i pod šatorima.
Talijani se tih prvi dana nisu ni u što miješali. Vlast su prepustili ustašama. Iz Zagreba je stigao student Stanko Vasilj, rodom iz Međugorja, koji je imenovan za ustaškog logornika. Ujedno su imenovani i „pobočnici“ i to Srećko Nuić – student, Grga Sivrić – seljak, Kasim Gujić -novinar, Nikola Dumanđžić – seljak i Franjo Luburić – seljak. Za pobočnike-tabornike imenovani su za Zviroviće – Grgo Vasilj, Dane Miloš za Humac, Zvonko Rogić – student, Božo Ćurlin za Vitinu, Mijo Vlašić za Drinovce i za Posušje Mato Čuturić, dok su u Lišticu prve ustaše došle su pojedinačno 11.travnja 1941. godine.
Odmah su formirane prve straže, iako su stražari bili u civilnim odjelima, ali još bez ikakvih oznaka.Ta straža imala je zadatak da održava red i razoružanje kraljevske jugoslovenske vojske, koja je u ovom djelu zemlje bila u totalnom rasulu. Straža stavlja pod svoju kontrolu ranije državne ustanove u Zapadnoj Hercegovini: Općinu, Poštu, Duhansku stanicu i Žandamerijsku i Filanačku kasarnu.
Na ulicama Lištice su djelovale zaklete ustaše: Jure Naletilić “Šarić“, Ivan Zovko, Jozo Slišković “Crni“, Franjo Naletilić “Pravčević“, Ilija Šaravanja, Ivan Šaravanja “Đani“, Vlado Mandić, Jozo Stojčić, Pero Naletilić “Matanović“ i Andrija Rotim. U povjesnim danima obnove Nezavisne Države Hrvatske svuda je prednjačila hrvatska mladež a osobito se isticala đačka mladež na Širokom Brijegu.
Nove sile za rad došle su ljeti 1940.godine kada su se kući vratili sveučilištarci koji su bili poznati u Zagrebu: Ante i Ilija Šaravanja, Miljenko Đžalto, Josip Stojčić, Mato Penavić, Karlo Šušak i Petar Bubalo. Uz Ivana Zovku važnu zadaću vršio je Jozo Slišković a pridružili im se gimnazijalci Vlado Mandić, Ljubo Stojčić, Pavao Kljajo, Drago Putica i oni su stvorili nacrt za sprječavanje jugoslavenske mobilizacije.
Tako je dočekan povijesni dan – 10.travanj, pa su ustaše u noći između 10 i 11. travnja razoružale mjesno oružništvo i zauzeli poštu. Ustašama u pošti je pomogao podnarednik koji je i sam bio ustaša, Pero Smoljan, te izvršio pritisak na Katicu Milković iz Mostara, udatu u Lišticu, koja je radila u pošti a njen brat Rudo Hrozniček je u to vrijeme bio istaknuti član pokrajinskog komiteta KPJ-u za Bosnu i Hercegovinu.
Zvonko Palavra / Dnevno.ba
