7. veljače 1945. Široki Brijeg – kako su tekle borbe za grad i istovremeni pokolji svećenika i civila?

Nakon završetka ratnih operacija partizani su u sljedećim mjesecima i godinama ubili još 740 stanovnika Širokog Brijega (u samom ratu poginulo je 46 Hrvata iz mjesta), promijenili ime grada u Lištica – s namjerom da zatru hrvatsko ime u ovom kraju i cijeloj Hercegovini.

U Širokom Brijegu, prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutoga povjerenstva.

Odgovornost za pokolj širokobrijeških franjevaca nesumnjivo leži na Vrhovnome štabu NOV-a i POJ-a, na čijemu je čelu bio Josip Broz Tito.

Do kraja prosinca 1944. godine Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) nadzirala je Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Njemačko Zapovjedništvo Jugoistoka na čelu s feldmaršalom Maximilianom von Weichsom, u čijemu se sastavu nalazila njemačka vojska na području Nezavisne Države Hrvatske imalo je dodatno otežavajuću okolnost. Riječ je bila o njemačkoj skupini armija „E“ jakosti oko 350 000 vojnika koja se nalazila u Grčkoj i trebala se povući prema Mađarskoj.

Vojne postrojbe u Hercegovini

U tako nastaloj političkoj i vojnoj situaciji njemačko Vrhovno zapovjedništvo (Oberkomando des Herres) izdalo je zapovijed o postrojavanju obrane na području Balkana. U zapovijedi je naređeno povlačenje njemačke skupine armija „E“ u dvama kracima, većim dijelom prema Makedoniji – Albaniji – Kosovu – Crnoj Gori – Hercegovini dolinom Neretve prema Sarajevu, a drugim manjim dijelom prema Srijemu i Mađarskoj.

Glavna namjera Stožera skupine armija „E“ bila je osigurati izvlačenje što većega dijela ljudstva iz navedenih pravaca te prebaciti ih prema Brodu na Savu kako bi izbjegli uništenje od Crvene armije. Zatim, držati područje Mostara, Sarajeva, Like, te s druge strane Srijema i položaja na Drini, nastavak borbi u Mađarskoj na bojištu Dunava, te spriječiti prodor NOVJ-a prema Zagrebu i Crvene armije preko Budimpešte prema Beču. Iz ovih njemačkih prioriteta vidljivo je da Mostar, zajedno s okolicom, ima značajan položaj obrane, jer njegova svrha u novome njemačkom sustavu obrane Jugoistoka ključna je za zaštitu Sarajeva, preko kojega se izvlači glavnina postrojbi njemačke skupine armija „E“ prema Doboju – Brodu na Savi i Zagrebu.

Njemačko Vrhovno zapovjedništvo izdalo je zapovijed 21. studenoga 1944. za organiziranje obrane Mostara s jakim bočnim uporištima u Širokome Brijegu i Nevesinju, tzv. „zelena linija“. Za to vrijeme, postrojbe 29. hercegovačke divizije, 2. crnogorskog korpusa NOV i 9. dalmatinske divizije 8. dalmatinskog korpusa te Zapadno-hercegovački Narodnooslobodilački partizanski pokret i inih NOP-a, drže položaje ispred bojišta Širokoga Brijega i Mostara. Vrhovni štab NOVJ-a izdao je zapovijed Štabu 8. dalmatinskoga korpusa i Štabu 29. hercegovačke divizije za zauzimanje položaja na „zelenoj liniji“ u siječnju 1945. godine.

Operacija Bura

Glavni razlog pokretanja operacije „Bura“ su obavještajni podatci koje je Stožer 369. pješačke divizije dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada, 11. i 14. hercegovačke brigade 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Namjera Štaba 29. hercegovačke divizije je ponajprije da se zauzimanjem Konjica i Ivan Sedla prekine veza između njemačkih i snaga NDH na području Mostara, Širokoga Brijega i Nevesinja sa Sarajevom, u namjeri uništenja protivnika na spomenutim položajima oko Mostara.

Stožer 369. pješačke divizije uočio je opasnost od zatvaranja neretvanskoga pravca u Konjicu, koji je bio jedini izlaz za povlačenje njemačkih postrojbi skupine armije „E“ prema Sarajevu. S druge strane Nijemci su planirali potisnuti snage 9. dalmatinske divizije iz područja Širokoga Brijega – Ljubuškoga i Čitluka, te snage 29. hercegovačke divizije na Neretvanskome pravcu kako bi smanjio pritisak na „zelenu crtu“, te omogućio brže povlačenje svojih snaga prema Sarajevu. Stožer 369. pješačke divizije nije imao snage za strategijsku operaciju, nego za operativni zahvat koji je odbacio partizane dvadeset kilometara u dubinu.

Operacija Bura počela je 27. siječnja 1945., kojom su njemačka i ustaška vojska odbacili partizane iz Ljubuškoga, Čitluka, Čapljine i Metkovića. Obavještajni odsjek Stožera 369. pješačke divizije uočio je pomicanje 11. i 14. hercegovačke brigade prema Konjicu. Uvidjevši opasnost od zatvaranje Neretvanskoga pravca, Stožer 369. pješačke divizije poduzima vojnički logičan potez, 1. veljače povlači glavninu svojih snaga iz Ljubuškoga i Čapljine prema Mostaru te vlakom prema Konjicu kako bi razbio snage NOVJ-a i osigurao nesmetano povlačenje svojih postrojbi.

Naredbom komandanta Vrhovnoga štaba NOVJ-a Josipa Broza Tita od 30. siječnja 1945., postrojbe 8. dalmatinskog korpusa prebacuju se na pravac Split – Vrgorac te su zajedno s 29. hercegovačkom divizijom vratili izgubljena područja. Nakon tri dana borbe partizani su ovladali Čapljinom, zatim Čitlukom i naposlijetku Ljubuškim 4. veljače 1945. U borbi za Čapljinu partizani su ubili fra Petra Sesara.

Borbe za Širki Brijeg 6.-7. veljače 1945.

Odmah po primitku zapovijedi početkom veljače 1945. Štab 8. dalmatinskog korpusa razradio je operativni plan napada na Široki Brijeg. Udarnu postavu napada na Široki Brijeg na glavnom pravcu činile su brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije, a njezine postrojbe 1. proleterska dalmatinska brigada, 12. i 11. dalmatinska brigada imale su ključnu ulogu. Prva proleterska dalmatinska brigada i 12. dalmatinska brigada dobile su zadaću zauzeti Duhansku stanicu, Cigansko i Bošnjakovo brdo iz pravca Trna. Zatim, 11. dalmatinska brigada imala je zadaću ovladati samostanskim kompleksom na Širokome Brijegu, 3. dalmatinska prekomorska brigada imala je zadaću držati položaje na sjeverozapadnome području.

Zadaću zaštite bokova 26. dalmatinske divizije na glavnome pravcu napada imale su postrojbe 9. dalmatinske divizije, a zaštitu od mogućega udara njemačkih i ustaških postrojbi iz Mostara i Goranaca dobila je 2. dalmatinska proleterska brigada iz sastava 9. divizije. Druga dalmatinska brigada pod komandantom Brunom Vuletićem imala je namjeru spojiti se s ostalim partizanskim brigadama u Knešpolju. Taj pokušaj zaustavila je njemačka vojska i odbacila postrojbe 2. dalmatinske proleterske brigade prema Gostuši. U povlačenju spomnute brigade iz Donjega Graca prema Gostuši komandant brigade Bruno Vuletić naredio je 6. veljače 1945. likvidaciju šestorice širokobrijeških franjevaca.

Svjedok i izravni očevidac ubojstva franjevaca, inicijala P. R. tadašnji pripadnik 2. dalmatinske proleterske brigade izjavio je: „…Na red su tada došli fratri. Držali su krunice. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika. Nakon toga poubijani su odvučeni dalje od puta…“

Fra V. M. svjedoči kako mu je svjedokinja inicijala J. R. govorila da su se franjevci ispovjedili međusobno prije likvidacije. Navodi kako su se ljudi molili nad mjestom likvidacije, podigli betonski križ te ogradili teren. Svjedokinja inicijala M. P. posvjedočila je kako je fra Krešimir Pandžić prije smrti odriješio franjevce i blagoslovio partizane riječima: „Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.“

Pokolj fratara u samostanskoj crkvi

Dokument partizanske obavještajne službe pri 8. dalmatinskom korpusu od 5. veljače pred napad na Široki Brijeg govori sljedeće: „Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom“. Dakle, jasno se vidi da nema govora da je franjevački samostan na Širokome Brijegu pretvoren u vojni položaj od njemačkih vojnika i Oružanih snaga NDH.

Iz dostupnosti izvora, ponajprije vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane bio je ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, po dužini se spajao sa cestom koja je vodila prema Mokrome. Crta je bila izvan samostanskoga dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutoga korpusa nijedna zgrada u franjevačkome posjedu nije označena kao središte otpora protivnika. U napadu na iznimno dobro utvrđeni dio crte između Šuškova i Burića briga partizani su doživjeli neuspjeh. Prema partizanskim izvorima 11. brigada je, sutradan 7. veljače oko 10 sati, osvojila samostanski kompleks. Međutim, isti ti izvori nigdje ne spominju da su združene njemačke i hrvatske snage izvele protuudar, napadnim pravcem iz središta Širokoga Brijega prema samostanu.

Detalji borbi s partizanskim jedinicama nisu poznati, no njemački izvori kažu da je samostan nakratko osvojen, no u jačemu naletu partizanskih snaga samostan je osvojen u 15,30 sati. Franjevci, časne sestre i dobar dio gimnazijalaca nalazili su se na nekoliko mjesta. Najveći dio njih bio je u tim trenutcima smješten u podrumima franjevačke gimnazije i samostana te protuzrakoplovnome skloništu, drugi dio franjevaca sklonište je potražio u obližnjoj franjevačkoj hidrocentrali, a jedna se skupina učenika zatekla u zgradi obližnjega konvikta.

Partizani su provodili likvidacije franjevaca u dvjema skupinama, prema dostupnim izvorima. U prvoj skupini ustrijeljena su trojica franjevaca, a likvidacije su bile prekinute zbog iznenadnoga protuudara njemačko-hrvatskih snaga na položaje ispod samostana. Partizani su ostale franjevce zaključali u zbornicu. Svjedok inicijala Lj. M. istaknuo je: „Mi smo bili cijelo vrijeme dolje i nismo ni izlazili…Za to vrijeme ništa nismo ni radili nego smo se sćućurili i Bogu molili. Pa molili smo neprestano. Kako se sjećam fra Arkanđeo je predmolio, ili netko od fratara. Po tri sata smo molili neprestano. Niti smo na što drugo mislili, a nitko od fratara nam ništa drugo nije ni spominjao, nego predanje u božje ruke. Fratri su samo molili i predmolili, a zatim su se skrušivali i dobivali smo odriješenje.“

Međutim, nakon prestanka borbi, u kasnim poslijepodnevnim satima, očito su likvidacije ponovo nastavljene i tada je ubijeno preostalih devet franjevaca. Partizani su jednoga po jednoga franjevca izvodili iz zbornice, najstarijega fra Marka Barbarića koji nije mogao hodati, vukli su samostanskim hodnikom. Izvodili su ih pred skupinu vojnika ispred samostana, koji su ih tukli, maltretirali, govorili su franjecima fra Ivi Sliškoviću i fra Stanku Kraljeviću da pljunu na raspelo i zgaze ga kako bi im poštedjeli živote. Na kraju su ih ubili metkom u potiljak, te ubacili u protuzrakoplovno sklonište gdje su neki i živi zapaljeni, jer metak ih odmah nije usmrtio.

U likvidacijama je sudjelovala 3. brigada KNOJ-a (Korpusa narodne obrane Jugoslavije), s članovima OZNA-e, te pripadnicima 3. prekomorske brigade, dio njihovih postrojbi prebačen je 7. veljače u napadu na samostan. Skupinu od osam franjevaca koji su potražili sklonište u noći 6. na 7. veljače u franjevačkoj hidrocentrali i mlinici pored rijeke Ugrovače odvedeli su partizani 8. veljače 1945. U Zagvozdu su pronađeni posmrtni ostatci trojice ubijenih hercegovačkih franjevaca, jedan od njih je fra Melkior Prlić koji je iz skupine odvedenih franjevaca iz hidrocentrale i mlinice.

Zatim u Ozninoj tamnici u Ljubuškome pronađeni su posmrtni ostatci još dvojice ubijenih hercegovačkih franjevaca. Nadalje, 7. veljače nakon svršetka borbi, iskazi očevidaca kazuju da su neposredno prije likvidacije sa širokobriješkim franjevcima razgovarali obavještajni oficir 11. dalmatinske brigade Ljubo Periša i povjerenik OZNA-e u toj brigadi, Petar Božinović-Učo. Nameće se zaključak da su franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri. U Kočerinu 21. svibnja 1945. jedan bataljun KNOJ-a likvidirao je fra Valentina Zovku i fra Andriju Topića u župnoj kući, potpisnik iznimno vrijednoga dokumneta je Danilo Pecelj, povjerenik pri „Opštinskom povjereništvu KPJ“ za Kočerin.

FOTO: Mili Marušić

Uz franjevce stradali i civili

Odgovornost za pokolj širokobrijeških franjevaca nesumnjivo leži na Vrhovnome štabu NOV-a i POJ-a, na čijemu je čelu bio Josip Broz Tito. Uz franjevce u ovim je operacijama stradalo i civilno pučanstvo Širokoga Brijega. U razdoblju od listopada 1944. do petoga veljače 1945. stradalo je 29 civila od partizanskih i njemačkih snaga, zatim u okviru Mostarske operacije, u Širokome Brijegu od 6. veljače zaključno do 10. veljače ubijena su 82 civila od partizanskih postrojbi. Ukupan broj stradalih civila za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća samo na Širokome Brijegu iznosi 788 pobijenih i nestalih.

U Širokome Brijegu, prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutoga povjerenstva.

Partizani su 7. veljače 1945. zauzeli Široki Brijeg s namjerom da ga unište kao duhovno i kulturno središte hercegovačkih Hrvata, osobito zbog poznate Gimnazije, velikog franjevačkog samostana i sjemeništa. Tih dana ubili franjevace, ali i više desetaka ljudi u samom gradu. Sljedećih mjeseci i godina u Širokom brijegu i okolnim selima ubijeno je stotine nedužnih ljudi, čime je ubijen svaki deseti stanovnik Širokog Brijega. Župa Široki Brijeg godine 1940. imala je 8004 člana. U ratu ih je stradalo 46, a nakon kraja rata oko 740. Ukupan broj žrtava bio je 786. Partizani uništili su kulturno blago samostana, zajedno s inventarom, a zgrade su teško oštećene. Dvije godine nakon rata spaljene su matične knjige, a franjevci protjerani iz Širokog Brijega.

Narod.hr