U subotu, 26. listopada 2019. u jutarnjim satima okupilo se oko stotinu i deset školskih sestara franjevaka Hercegovačke provincije s pomlatkom na provincijskom hodočašću na Širokom Brijegu i kao i svake godine započele mjesečne duhovne obnove u 2019./2020. godini. Susret je započelo meditacijom i molitvom ponad ratnog skloništa i mjesta mučeničke smrti širokobrijeških fratara te u molitvenom mimohodu do župne crkve Uznesenja BDM, prenosi mrežna stranica Mostar.ssfcr.org.
Po dolasku u crkvu, sestre je pozdravio gvardijan fra Ivan Marić, izražavajući dobrodošlicu i stavljajući sestrama na raspolaganje samostan i crkvu tijekom dana, fra Ivan je, između ostaloga, istaknuo važnost i ljepotu zajedništva, prisutnosti i svjedočenja sestara.
Provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina zahvalila je fra Ivanu na dobrodošlici te pozdravila sestre i nazočne duhovnike fra Tomislava Pervana i fra Valentina Vukoju.
Nakon molitve Trećega časa susret se nastavio u samostanskoj dvorani gdje je nagovor na temu „Poziv na mučeništvo svakodnevne vjernosti Evanđelju“ održao fra Valentin Vukoja, župnik u župi sv. Franje Asiškoga u Posuškom Gracu.
Na neponovljiv način fra Valentin je govorio o radosti zbog Božjega poziva, o Gospodinovoj „slatkoj pogrešci“ – neprocjenjivoj vrijednosti poziva koji nam upućuje unatoč tomu što (i unaprijed) zna i naše slabosti i grijehe i ne prestaje nas zbog toga ljubiti i opraštati nam. Govorio je i o značenju Evanđelja i Riječi Božje u odnosu na sve kodekse drugih religija uspoređujući ih slikovito s mravinjacima nasuprot Mount Everestu. Potom je nastavio govoriti o našoj vjernosti Evanđelju, svagdanjoj borbi, svakodnevnom mučeništvu i umiranju sebi i svojim slabostima… te o putovima i načinima po kojima se „penje na Mount Everest“: suza kajanja zbog naših grijeha i slabosti, samoponiženja, pokore, koja sve češće izostaje iz naših života, siromaštva koje nejrječitije govori o našoj vjernosti. „Onaj koji se penje na Mount Everest, on izuva obuću i penje se u nepoznato. I što se više penje, to se više odmiče od ljudi, to ima bolji pogled prema jučer i prema sutra. I tomu je sve hladnije, teže… on drhturi u šatorčiću srca svoga… i ne čuje ništa drugo osim huke vjetra: Tko si ti? Tko si ti? I što si bliže Bogu, sve više odzvanja iz tebe: Ja sam grješnik! … Ja nemam pred Bogom drugoga dokaza tko sam osim svojih grijeha…. Zato vas, drage sestre, hrabrim: Ne bojte se! Bog ni u čem ne uživa kao u tome da ti tu danas jesi… Ne dopustite da vam išta oduzme radost!“
Vrlo poticajnim predavanjem fra Valentin je uveo sestre u pokorničko raspoloženje, a po završetku su sestre tako raskajana srca imale prigodu pojedinačno pristupiti sakramentu pomirenja.
Fra Valentin je predvodio Euharistijsko slavlje, a homiliju je sestrama uputio duhovnik sestara fra Tomislav Pervan.
Nakon objeda u samostanskom blagovalištu i ugodnih razgovora i druženja sestara, u popodnevnim satima sestre su se ponovno okupile u dvorani gdje su sestre juniorke pripremile rekreativni program: na nespecifičan način predstavljena je knjiga „smiješnica“ koju je priredila s. Natalija Palac. Naime, knjiga još nije ugledala svjetlo dana i ovo rekreativno predstavljanje poslužilo je da se ožive sjećanja sestara koja se još mogu zapisati i tako upotpuniti knjigu. Knjigom se pokušalo oteti „zaboravu kreposti naših sestara koje su se očitovale kroz zaigrane doskočice, smiješne zgode koje je pojedina doživjela ili ih drugima „naštimala“; ima tu naivnih, ali i britkih komentara na tuđe i na vlastite slabosti, humora na vlastitih račun, situacija s radnih mjesta koje su postale smiješne tek kad ih se gledalo u retrospektivi…“ (Iz Uvoda knjige). Bio je to kolaž od čitanja ulomaka iz knjige, pjesme i igrokaza za čiji su scenarij također poslužile razne smiješne zgode, situacije i izjave živih i pokojnih sestara, a sve pod motom „Blago onima koji se sami sebi mogu smijati jer će uvijek imati dovoljno zabave“ (Joseph Folliet).
Na kraju je provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina zahvalila svim sestrama na dolasku, zajedništvu, duhovnom i rekreativnom programu.
